U Podravini se u srednjem vijeku spominje selo Komarnica na cesti, koja iz Koprivnice vodi preko Prodavića (današnje Virje) i preko sušice (današnji Đurđevac) u Viroviticu. Komarnica bila oveće mjesto kad je po njoj dobio svoje ime cijeli crkveni arhiđakonat (u XIV vijeku postojao je komarnički arhiđakonat). U latinskim ispravama dolazi Komarnica pod imenom „Kamarcha". U Komarnici je župna crkva godine 1501. bila posvećena sv. Ladislavu. Tada su uz ovu župnu postojale u Komarnici još dvije crkve: sv. Jurja i bl. Djevice Marije.
Počevši od godine 1526. kad Turci osvajaju Slavoniju i 1552. kad u osvajaju i jaku hrvatska tvrđu Viroviticu, popustila je hrvatska Podravina između Virovitice i Koprivnice. Hrvatski narod se zbog neprestanih turskih provala zaklonio u sigurnije krajeve. Mnogi se Podravci sele preko Drave u južnu Ugarsku, gdje još i danas ima dosta potomaka. Nešto je seljaka preostalo u Đurđevcu, gdje su Hrvati pojačali tvrđu. Slabija tvrđa postojala je u Virju. Zato je hrvatski sabor u Varaždinu 23. ožuljka 1626. zaključio, da ova tvrđa pojača.
Kad je na ušću rijeke Žitve u Dunav 11. studenog 1605. sklopljen mir s Turcima, svanuli su bolji dani u Podravini. Turci su se obvezali da 20 godina neće u Hrvatskoj četovati, plijeniti, pustošiti ili tvrđe osvajati. Pošto se tako i Podravini vratila sigurnost od turskih provala u Podravinu se počeo doseljavati narod sa raznih strana. Tako su obnovljena neka stara podravska sela, a kasnije su nastala i neka nova sela. Obnovljeno je tada i selo Komarnica.
Ipak su iz turske Slavonije dosta često u Podravinu provaljivale razbojničke družine. Harambaše su uglavnom „Vlasi", kako svjedoče njihova imena: Grujica, Njegovan, Jovica, Dejan, Milija i Vukman. Da se hrvatski seljaci u Komarnici zaštite od takovih razbojnika, krajiška uprava podiže tvrđicu, u kojoj će biti stalna vojnička posada (haramije). Ova je tvrđica postojala već g. 1638. To razabiremo iz pisma što ga je koprivnički župnik Matija Sumer 19. kolovoza 1638. pisao zagrebačkome biskupu Benku Vinkoviću. U tome pismu daje Sumer o Komarnici i okolici ovaj izvještaj: „U Komarnici stanuju Slovinci, a ponešto i Vlasi. Tada su katolici u sjevernoj Hrvatskoj nosili ime „Slovinci", a pravoslavni se zovu „Vlasi". Tamo je kaštel (tvrđica), okružena grabama koje vodom puni rijeka Komarnica. Ista rijeka teče i oko same tvrđice. Miholjanec (S. Michael de Zdelia) nalazi se na brežuljku, gdje se još vide tragovi nekadašnje crkve. Potok Zdelja, koji teče kraj Miholjanca, okružuje dolje tvrđicu Virje. Vlasi stanuju u Vlaislavu (S. Ladislaus), gdje se nalazi crkva, ali bez krova i svoda. U crkvi je razoreno svetište. U Bregima pak ne stanuje baš nitko, već tamošnje (nekad biskupove) zemlje obrađuju koprivnički građani i vlaški seljaci."
Narod je tvrđici u Komarnici dao ime „Novigrad". Samo selo ipak se i nadalje zove „Komarnica". Kasnije tvrđica postaje znamenitija od samog sela, jer se u tvrđici smještaju oblasti. Tako je sve poznatije bilo ime „Novigrad", koje je s vremenom posve istisnulo ime „Komarnica". Ovo su ime ipak zadržali potoku, koji teče kroz Novigrad i crkveni arhiđakonat.
Kad je 3. rujna 1654. u Novigrad došao zagrebački kanonik Andrija Vinković, koji je bio arhiđakon komarnički, pred njim su istupili izaslanici „cijele općine komarničke" (tota communitas Kamarcensis), poimence: vojvoda Mijo Trombetašić, zastavnik Nikola Šestanović, desetnik Matija Mikulić te seljaci: Luka Kraljevec, Andrija Dimiter, Juraj Bukovčan, Matija Sabolić, Petar Ruk, Andrija Galović, Ivan Sabo, Martin Lončar, Mijo Grahovec, Ivan Korčen, Mijo Ledinski, Juraj Marković, Nikola Vrabec, Juraj Vedriš, Petar Galović, Nikola Tkalec i Juraj Senković.
Opširnije o povijesti Novigrada Podravskog možete pročitati u Monografiji koju kožete skinuti ovdje.
