Vojne operacije, događanja i stradanja u Podravini i Novigradu Podravskom tijekom drugog svjetskog rata 1939. do 1945. godine

Piše Božidar Gerić, prof.

1939.

10. veljače umro Sveti otac papa Pio XI, naslijedio ga Pio XII.
Ove godine popravljena je kapelica sv. Tri kralja, a crkvenu župu je vodio župnik Ivan Posavec. U svibnju i lipnju su bile velike kiše i poplave, a Novigrad je poplava zadesila tri puta (14., 17. i 19. lipnja). Miholjanski put bio je tako izrovan da su u te vododerine stala kola s konjima, betonski most u Trnovcu kod Kucijanovih bio je razrušen, a Maltarićev mlin odnijela je voda, u srpnju je bilo još i tuče. Općinska uprava pdnijela je ostavku, ali ostavka nije uvažena Općinski načelnik i dalje je Petar Kolibaš. Hrvatsko pjevačko društvo „Vitez Trnski“ priredilo je 10. travnja 1939.g. koncert, a izveli su lakrdiju „Pod kuratelom“ u tri čina, uvježbali su ih učitelji Stjepan Nikšić i Franjo Klasan. Dana 26. listopada umro je dugogodišnji općinski načelnik i ugledni pristaša HSS-a Petar Kolibaš, bio je predsjednik imovne općine u Đurđevcu. Od umrlog načelnika Petra Kolibaša oprostili su se sadašnji općinski načelnik Marko Novoselec, u ime đurđevačke imovne općine odvjetnik dr. Laksar, Franjo Vedriš u ime čitaonice, općinski bilježnik Vugrinec i u ime kotarske organicije HSS-a Tomo Čiković. 16. svibnja 1939.g. dogodilo se drugo ubojstvo u Novigradu, nožem je ubijen postolarski pomoćnik, a razlog je bila ljubomora. U općini Novigrad 1939. godine bilo je 29 malih trgovačkih radnji, a djelovale su gostionice i svratište. Napadom Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. godine počeo je drugi svjetski rat.

1940.

U travnju je održana konferencija SDS-a (Samostalna demokratska stranka) u Plavšincu, govorili su iz Samostalne DS učitelj Petar Miholjević, zatim seljaci Vidomir Jagodić i Pero Liščić, iz HSS-a narodni zastupnik Miškina, osnovan je ogranak SDS-a za općinu Novigrad Podravski, predsjednik Niko Liščić (Vlaislav), tajnik Stevo Ciganović (Plavšinac). Dana 29. svibnja novo općinsko zastupstvo u Novigradu održalo prvu sjednicu, za načelnika izabran Petar Grahovac. Općinsko zastupstvo sastojalo se od 30 članova (22 Hrvata i 8 Srba). II. svjetski rat već drugu godinu traje svom žestinom, u Novigradu je vladala ratna psihoza budući da se nalazi blizu granice. Vojska kopa protutenkovske jarke, mostovi su minirani. U Novigradu su tražili smjenu upravitelja škole Stjepana Nikšića, razlog kažu neki bio je sukob s jednim novigradskim komunistom vikačem kako su ga zvali. Neki su opet tražili premještanje učitelja Franje Klasana. Dana 2. lipnja u selu Jeduševcu podignut je i blagoslovljen križ (doselilo se dosta katolika iz Zagorja). Te godine popravljena je župna crrkva, žbukanje je izveo poduzetnik Franjo Ormuš, a bojenje vrata i prozora izveo Josip Paligač, unutrašnjost uredio Waldemar Slawik, rodom Čeh, na stropu su ostale stare slike, on ih je samo obnovio. Stepenice je izveo tesar Ivan Berta, žljebove limar Ivan Vedriš, popravak vrata i prozora izveo stolar Ivan Kozjak. Dana 4. kolovoza u Novigrad došlo društvo Podravaca iz Zagreba „Podravac – Bilogorac“, izveli su priredbu. Učitelj Franjo Klasan je otišao iz Novigrada 6. rujna, premješten u Samobor (rođen u Novigradu od roditelja Mate Klasana i Dore, rođene Hiller), otišla je i njegova žena učiteljica Olga, rođena Ključec. U svijetu bijesni rat, Njemačka vojska ušla u Rumunjsku. Oglasili su se u Novigradu pristaše Hitlera i drugi pristaše Staljina. Ignac Novoselec, imao mesnicu u Novigradu, otišao u Njemačku. Pojavili su se razni poroci. Proširile su se glasine za neke žene, navodno da su bludno griješile kad su došli vojnici. Psovka i kletva veoma su se raširile, a bilo je i veneričnih bolesti. Bilo je radosti i veselja naročito na svadbama. Na svadbama su svirali guslači i dudaši što narod zove „egedaši“ (egede), ili tamburaši, svirala su i glazbala na koja se puhalo „bandisti“, ove vrste glazbe poznati su bili svirači Ćoligi. Pojavila se nestašica artikala, sve je poskupjelo (pšenica na 300 din. – prije 150, drva 600 – bila 300, cipele 400 – bile 120 din.). U Novigradu je prvi put imenovan veterinar, a to je bio Stjepan Lovreković.

1941.

U Novigrad dolazi novi učitelj Stjepan Miklaušić, crkvenu župu vodi kapelan Dragutin Bišćan. Novigradom je zavladao veliki nemir budući da se nalazi blizu granice. Na Cvjetnicu 6. travnja narod je bježao iz crkve. Načelnik općine Petar Grahovac došao je u crkvu proglasiti mobilizaciju. 7. travnja, u ponedjeljak ujutro, stigla je vojska, postavili su topove oko crkve, ali su ih brzo uklonili. Nakon 10. travnja hrvatski vojnici su se razišli kućama, Novigraci su s veseljem dočekali njemačku vojsku, na Veliki četvrtak za vrijeme mise su istrčali iz crkve i pozdravljali ih. Ostaci srpske vojske namjeravali su dignuti u zrak minirani most preko Komarnice i haračiti po selu, ali nisu, nego su razbijali i provaljivali u klijeti. Iza Uskrsa ponovo su vozili vlakovi, uvedeno je ljetno vrijeme. Prije rata Novigraci su bili većinom Mačekovci, a sada su mnogi ustaše. Uzroci tome su mnogo dublji i javljaju se odmah nakon stvaranja zajedničke države. 6. siječnja 1929. ukinut je Vidovdanski ustav koji je donesen 28. lipnja 1921. godine, ukida se kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a prestaju postojati 33 dosadašnje oblasti. Država dobiva ime Jugoslavija, a administrativna vlast se dijeli na 9 banovina. 26. kolovoza 1939. godine sporazumom Cvetkovića i Mačeka donešena je Uredba o osnivanju Banovine Hrvatske. Novigrad kao i cijela Podravina bio je pripao pod Savsku banovinu. Banovina Hrvatska ukinuta je nakon okupacije, kada je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna država Hrvatska kao rezultat vjekovne težnje svih Hrvata za stvaranjem suverene nacionalne države, ali njeno oživotvorenje nastalo je u fašističkom okružju s jakim profašističkim nabojem.
U stvaranju Hrvatske države sudjelovali su i svoj doprinos dali i mnogi Novigraci. Tako su u tzv. „Bjelovarskim događajima“, u pobuni 108. puka i 40. dopunske pukovnije od 7. – 10. travnja 1941. godine, koje su odbile poći na granicu, udjela našli i dva brata porijeklom Novigraci Ivan i Stjepan Šestak. Njemačke su snage 7. travnja proširile mostobran kod Terezinog Polja i zauzele Viroviticu. Prema Virovitici kretala se 108. pješačka pukovnija, u Velikom Grđevcu pod utjecajem skupine narednika Čveka otpočelo je otkazivanje poslušnosti. Pobunjenici su deminirali i osigurali cestovni i željeznički most kod V. Grđevca i potom se uputili prema Bjelovaru u tri kolone. U Severinu se pobunila 40. dopunska pukovnija. Vojnici su na silu podijelili streljivo, a časnike srpske nacionalnosti razoružali i zarobili. Za zapovjednika pobunjenici 40. dop- puk. izabrali su nadporučnika Leopolda Supančića, pridružili se 108.- pj. p. i zajedno krenuli prema Bjelovaru. Pobunjenici su 8. travnja uspostavili vezu s gradonačelnikom Bjelovara Julijem Makancem. Makanec i Šestak zahtijevali su od žandarmerije i vojske da polože oružje. Ukupno se u Bjelovaru predalo oko 100 časnika i nekoliko stotina vojnika i oružnika. Odmah je uspostavljena naoružana straža nad najvažnijim ustanovama i objektima. Pobunjenike je u selu Mlinovac dočekala delegacija Poglavarstva grada Bjelovara predvođena zrakoplovnim pukovnikom Ivanom Mrakom, uspostavljen je „Mirovni komitet“ (Mirovno vijeće) na čelu s narednikom Čvekom. Pukovnik Mrak imenovan je zapovjednikom pobunjeničke vojske ( p. Mrak ubijen za vrijeme pobune Lorković – Vokić, 1944.). Oko 17 sati 8. travnja glavnina pobunjenika ušla je u Bjelovar, a u 18 sati gradonačelnik Makanec je s balkona gradske vijećnice (danas Gradski muzej) proglasio „uskrsnuće Nezavisne Države“ što je od građana burno pozdravljeno. Vlatko Maček, predsjednik HSS pokušao je smiriti pobunu i u Bjelovar poslao svog izaslanika zapovjednika Hrvatske seljačke zaštite Đuru Kemfelju koji je pobunjenicima prenio prijetnje jugoslavenske vojske o napadu na Bjelovar i bombardiranju grada. Pobunjenici su sve ponude odbili.
U pohodu na Bjelovar II. konjički puk „Car Dušan Silni“ iz Virovitice došavši u selo Donji Mosti na Veliki četvrtak 10. travnja 1941. godine oko podneva, pogubio 11 bespomoćnih hrvatskih seljaka što se uzima kao prvi ratni zločin počinjen petog dana rata.
Dolazi do osnivanja ustaške vlasti, u većim naseljima osnivaju se ustaški logori kao organizacije ustaške jedinice i imenuju se povjerenici. Tako je imenovan povjerenik i u Novigradu. U lipnju 1941. g. uslijedila je reorganizacija ustaške vlasti i imenuju se logornici, tabornici i rojnici. Ustrojem velikih župa tri podravske kotarske oblasti ušle su u sastav velike župe Bilogora i bile su podijeljene na 24 općine. Novigrad je bio jedna od općina.
Organizacija KPH u Novigradu Podravskom prije rata, početkom 1941. g. je sljedeća: Novigrad je imao partijsku čeliju od 6 članova (Ivan Cirkvenec, Ivan Trnski, Slavko Ledinski, Ivan Horvatić, Marijan Milivoj i Mato Ormuš), četiri simpatizera i skojevsku grupu. U noći s 26. na 27. travnja privedeni su bili pravoslavni muškarci u Općini iz 6 okolnih sela, stari od 18 do 65 godina, neki su bili zadržani kao sumnjivi u pritvoru, a neki su sprovedeni u druge logore. Po odredbi ustaše Martina Nemeca iz Koprivnice skinut je sa službe naačelnik Petar Grahovac i bilježnik Ladislav Berković. Za načelnika je imenovan Ivan Sabolić iz Novigrada, za bilježnika Stjepan Levak, za blagajnika Stjepan Mikor. Novigradski ustaše bili su većinom razboriti ljudi, osim nekih. 2. svibnja bio je mjesečni sajam, bilo je njemačkih vojnika, jedan profašist dao je zatvoriti u Novigradu sve židovske trgovine (bile tri), otvorili su ih drugi dan. U mjesecu travnju članovi partijske orgaanizacije u Vlaislavu radili su na prikupljanju oružja i opreme od bivše jugoslavenske vojske, koje je bilo duž ceste od Koprivnice do Virovitice. U Vlaislavu se rasuo jedan eskadron konjičkog puka. 5. – 13. svibnja proglašeno je bilo izvaredno stanje, nije bilo pučke škole (nastave). Židovima i pravoslavnima je ograničeno kretanje, zatrpavali su se rovovi oko Koprivnice. Došlo je do nagle nestašice cigareta i duhana, zabranjeno je bilo prodavati štofove i kožu. 15. lipnja kroz Novigrad prolazile su silne njemačke trupe. Početkom kolovoza u opticaju se nalazi hrvatska novčanica „kuna“. Žetva je bila dobra, uz svaki stroj bio je povjerenik za izračunavanje viška žita, a preuzimali su paromlin i Seljačka zadruga. Putuje se samo uz propusnicu, mladež već i do 14. godine nosi oružje i vozi aute, tako je nastradao (ranjen) dr. Mladen Petras, predstojnik Odjela za zdravstvo.
Savjetovanje članova Partije kotara Koprivnice održano je u srpnju nedaleko Borovljana, prisustvovalo je 25 članova, iz Novigrada su bili Ivan Cirkvenec i Ivan Horvatić, a iz Plavšinca Stevo Ciganović. Sredinom kolovoza održan je partijski sastanak u kući Ivana Cirkvenca, bio prisutan Kasim Čehaić Turčin, sekretar OK KPH Bjelovar i članovi novigradske partijske organizacije. Date su smjernice za vršenje sabotaža i podizanje ustanka. Na trećem sastanku u kući I. Cirkvenca govorilo se o napadu na općinsku zgradu u Novigradu gdje je bilo pohranjeno oružje, vojna oprema i pribor za tehniku pisanja i umnožavanja teksta.
Javorovečka partizanska grupa osnovana je 15. kolovoza u Javorovcu, osnovao ju je njen komandir Marijan Milivoj, član OK KPH Bjelovar (1939. kao student prava postaje član Partije), nakon okupacije bio je zatvoren, proveo mjesec dana u đurđevačkom i pola mjeseca u zagrebačkom zatvoru. Po povratku iz zatvora osniva grupu od pet boraca (Branko Halapa, Nikola Marinković, Pero Prijić i Jovo Vujčić), grupa je djelovala do 27. 11., do novigradske akcije.
U tvornici kože dogodila se velika nesreća 26. rujna srušila se jedna od potkopanih betonskih ploča na mladića Alojza Čupana koji je umro od zadobivenih ozljeda. Ustaška mladež Novigrada počela je s vježbanjem u općinskom i školskom dvorištu, s jedne strane mladići, a s druge djevojke. Te godine urod je bio dobar, a već 28. listopada počeli su mrazevi, 4. studenog popisivale su se u Novigradu zalihe vina i rakije. Pogibija Mire Jelinić, rođene 1924. godine, kćerke trgovca Žige Jelinića, kao učenice 7. razreda gimnazije, bila je član SKOJ-a i pripadnik Novigradske partizanske grupe, listopada 1941. povućena je u agitprop OK KPH Bjelovar kao daktilograf, prilikom preseljenja štamparije u jesen, 13. listopada 1941. bila je ranjena i uhićena, po prijekom vojnom sudu osuđena na smrt i streljana na Vojnoviću u Bjelovaru.
27. na 28. studenog izvršena je prva značajna akcija partizana na inicijativu OK KPH Bjelovar, napadnuta je poćinska zgrada u Novigradu, odnijete su pisaće mašine, rotor, šapirograf, 16 pušaka, sanduk municije i druga oprema. U napadu je sudjelovala i Javorovečka partizanska grupa te članovi iz okolnih partijskih organizacija (Borovljani, Hlebine, Novigrad, Plavšinac, Srdinac, Šemovci i Vlaislav). Pred akciju prekinute su bile sve PTT veze s Novigradom, a potom je devet partizana ušlo u selo. Šestorica su se rasporedila u zasjede, a trojica ulaze u općinu i razoružavaju stražu. Za sekretarom OK KPH Kasimom Ćehajićem Turčinom bila je raspisana tjeralica od 50.000 kuna. Ubrzo nakon akcije uhapšeni su gotovo svi sudionici i jataci iz Novigrada i okolice sa sekretarom Kasimom Ćehaićem. Prijeki sud u Bjelovaru osudio je 19. prosinca na smrt streljanjem Kasima Ćehaića i grupu od 14 komunista, istog dana bili su streljni na Vojnoviću. Iz općine Novigrad streljani su: Slavko Ledinski, zidarski pomoćnik, rimokatolik; Matija Ormuš, stolar i vlasnik pogrebnog zavoda, r. katolik; Ivan Cirkvenec, sekretar par. organizacije Novigrad, seljak, r. katolik; Josip Goldschmidt, Jevrej, trgovac; Žiga Jelinić, Jevrej, trgovac iz Vlaislava; Nikola Rojčević, grko. istočne vjere - pravoslavni, seljak iz Plavšinca (živio u Plavšincu, rođen u Delovima); Milan Pulja, grko. ist. vj. – pravoslavni, seljak iz Plavšinca; Stevo Ciganović, grko. ist. vj. -  pravoslavni, seljak iz Plavšinca; Stevo Vučković, grko. ist. vj. - pravoslavni, seljak iz Srdinca; Milan Kukić, grko. ist. vj. - pravoslavni, seljak iz Vlaislava i Nikola Kalanj, grko. ist. vj. - pravoslavni, seljak iz Borovljana. Partijska organizacija u Novigradu krajem 1941. i tijekom proljeća 1942. godine održavala je sastanke u voćnom rasadniku, gdje je radio Ivan Bukvić, a kurir je bio Mijo Mehkek, kočijaš rasadnika. Ranije su sastanci održavani u kući Ivana Cirkvenca (do pogibije) i Ivana Trnskog u Gaju. Posebna baza bila je kod Stjepana Kolibaša u novigradskim Konacima. Župnik Ivan Posavec 22. prosinca je napustio župu Novigrad, naslijedio ga je Rudolf Mikec, rodom iz Virja, a u Novigrad došao iz Ždale.

1942.

28. veljače Ivan Horvatić Ćuk opkoljen je u roditeljskoj kući (Paunovac, k. br. 583, danas Virovska 72) od žandara iz Virja. Nakon tri sata pucnjave uspio je pobjeći do Jezerca, kod Đure Lovričeka u ilegalno sklonište. Iza 23. travnja Ćuk se ponovo vratio u Jezerec kod Ivana Filipčića Orla i tu se povezao s Antunom Dobrilom Pepom. 21. ožujka grupa partizana iz odreda Bože Leinera primijećena je u Javorovcu. Vojne snage iz Koprivnice odmah su opkolile selo, došlo je do sukoba, partizani su imali četiri ubijena, podijelili su se u dvije grupe, jedni su pobjegli prema Srdincu, a drugi prema Gornjim Mostima. Krajem travnja (25.) razbijena je kalnička partizanska grupa Bože Leinera, u selu Hrastovsko poginuo je Marijan Milivoj.
10. prosinca 1942. godine Ivan Horvatić Ćuk postaje članom novoosnovanog Kotarskog komiteta KPH Koprivnice. Kalnički patizanski odred zadržao se je bio 19. listopada cijeli dan u selima Javorovac, Plavšinac i Srdinac (oko 600 boraca), u Plavšincu su zadržali liječnika dr. Ivana Vedriša cijeli dan.
Tijekom 1942. godine osnovano je više NOO (narodnooslobodilačkih odbora) na području koprivničkog kotara, na području općine Novigrad, u Javorovcu, Srdincu i Jeduševcu. Prvi Mjesni NOO Novigrad osnovao je Stjepan Kenđel Sijedi, član OK KPH Bjelovar, predsjednik je bio Ivan Trnski, tajnik Stjepan Mikor, članovi Jovo Avirović, Ivan Petroković, Đuro Keceuš i Jovo Đinđić. U jesen 1942. godine u klijeti Ivana Filipčića Orla nalazila se baza OK KPH Bjelovar (do proljeća 1943.) i tehnika OK koja se sastojala od stare pisaće mašine i istrošenog hektografa dobiveno od Stjepana Mikora. 19. listopada Kalnički partizanski odred ponovo je u Javorovcu, tada onesposobljavaju rudnik Manduševac.
Na području Podravine tijekom 1942. godine pojačane su oružničke postaje, na osnovu tih dopuna u travnju je izvršena reorganizacija ustrojstva oružništva NDH. Tako u Podravini pored oružničkih krila u Bjelovaru i Varaždinu, te oružničkog voda u Koprivnici osnovana su kotarska oružnička zapovjedništva u Đurđevcu, Koprivnici i Ludbregu. Tada je u Podravini bilo stacionirano nekoliko tisuća oružnika i domobrana.

1943.

Tehnika OK KPH Bjelovar bila je smještena kod Pere Kolibaša (porijeklom iz Novigrada) u Bjelovaru u njegovom stanu, Šenoina br. 19, bio je član KP, tu su povremeno dolazili komunisti dr. Pavle Gregorić Brzi i Grga Jankez. U siječnju 1943. godine na području Novigrada, u bazu Jezerec prebačena je partijska tehnika OK KPH Bjelovar, tu je održan i Plenum okružnog komiteta kojem je prisustvovao kao delegat Ivan Horvatić Ćuk. 4. ožujka preko ubačenog agenta Ivana Gabuda Tabija izvršena je provala u partizanske i partijske redove, tako i baza u Jezercu postaje nesigurna. Prema kronologiji djelovanja Kalničkog NOP odreda, 19. travnja je napadnuto i uništeno željezničko pristajalište Plavšinac. 28/29. travnja napadnuta je željeznička straža u Virju, zarobljeno 11 stražara. 30. lipnja bio je napadnut i sam Novigrad. U Novigradu je bilo više partijskih veza, jedna od važnih nalazila se u mlinu braće Maltarić, aktivno su djelovali simpatizeri NOP-a Ivan Trnski, sekretar partijske čelije, Stjepan Trnski Japica, Pero Trnski, Stjepan Hirjan Baček, Vesenjak, Stjepan Široki, Jovo Avirović, trgovac Molnar, Josip Vajs, Đuro Keceuš, Marica Trnski - Ćukova sestra, Stjepan Pavešić Zeko i Stjepan Kolibaš Pišta (on je prebacio tehniku s Dobrilom iz Bjelovara u Jezerec).
4. ožujka iznad sela Srdinca je osnovana novigradska partizanska grupa koju su činili: Ivan Horvatić Ćuk, kao vršioc dužnosti sekretara KK KPH Koprivnica, Josip Kemić Kobac, kao komandir, Josip Vranar Sokol, Stjepan Kolibaš Pišta, Stjepan Pavešić Zeko i Milivoj Nježić.
Ivan Horvatić Ćuk i Josip Kemić Kobac 19. lipnja dolaze u samo selo Novigrad. Tada Ćuk čini jedno bezumno djelo, ubija nadlugara i načelnika općine Ivana Mađera u njegovoj kući, zatim navraćaju u Ćukovu rodnu kuću, odlaze u općinsku zgradu i razoružavaju stražara. Ćuk tada telefonira u Koprivnicu da su Novigrad zauzeli partizani. Oko pola noći u Novigrad kamionom dolaze ustaše (koturaši), opkoljavaju Ćuka i Kobca koji u zametnutoj borbi pogibaju (u matičnoj knjizi rođenih, 1909. godine kod prezimena Ivan Horvatić dopisano: ubijen od hrvatske vojske 19. 6. 1943. g. u dvorištu općine noću u 11 sati).
Partizanska udarna grupa br. 7 stigla je na predio Javorovac – Plavšinac oko 10. kolovoza, vršili su mobilizaciju. 3. listopada održana je u Javorovcu Treća konferencija KK KPH Koprivnica. Nakon dolaska Kalničkog partizanskog odreda iz Bijele u Slavoniji bili su osnovani centri koji su povezivali vojnu i civilnu obavještajnu službu. Tako je 3. listopada u kući Andrije i Milke Halapa (tu je i prije rata bila baza Milivoja Marijana za partijske saatanke) održana Treća kotarska konferencija KK KPH Koprivnica. U drugoj polovini 1943. godine u javorovečkim šumama iskopane su zemunice za hranu, mlinsko remenje, odjeću i obuću.
U 1943. godini na području Velike župe Bilogora (okrug Bjelovar) djeluje prvi gorski zdrug vojske NDH (to je ranije bila 1. pješačka divizija), zdrug je imao dvije pukovnije, a svaka tri bojne. U Bjelovaru je bilo osiguranje od 1500 Nijemaca, u Novigradu posada od 144 gestapovca. U Koprivnici je osnovan 5. ustaški stojeći zdrug sa četiri bojne. Krajem 1943. godine na području koprivničkog kotara, a u dijelu novigradske općine djeluju partijske organizacije u Plavšincu, partijska jedinica u Borovljanima, Delovima, Javorovcu, Jeduševcu i Vlaislavu. Općinski NOO djeluje u Jagnjedovcu, Plavšincu, Novigradu, a prema sjećanjima i u Borovljanima, Delovima, Javorovcu, Jeduševcu i Vlaislavu. Općinski NOO osnovan je u prvoj polovini kolovoza: predsjednik Ivan Petroković, članovi Stjepan Trnski Japa, Manda Filipčić, Đuro Lovriček, Krešo Avirović, Ivan Restek, tajnik Ivan Vedriš. Mjesni odbori AFŽ-a na području općine Novigrad postoje tijekom 1943. godine u Borovljanima, Delovima, Javorovcu, Jeduševcu, Plavšincu, Srdincu i Vlaislavu. Prvi odbor AFŽ-a općine Novigrad osnovan je u travnju: predsjednica Katica Cvrtila Ševa, članice Manda Filipčić iz Jezerca, Kata Jagar, Kata Bukvić, Kata Trnski, Kata Gabud, Slavica Aržišnik, Ana Ranilović, Milka Đinđić i Marija Krnješić, kasnije su još bile Dora Pavetić i Bara Ormuš. Stjepan Trnski, sekretar SKOJ-a, organiziran je među grafičarima u Zagrebu, 1941. godine uhapšen i interniran u Jasenovac, 11. 8. 1943. godine bježi, 19. 11. 1944.g. poginuo kod Našica.
Poseban razvoj NOP na području Podravine se ostvario poslije oslobođenja Ludbrega do kojega dolazi 3. X. 1943. godine. Osnivanjem Okružnog NOO Bjelovar (12- IX. 1943.) imalo je za psljedicu nastajanje NOO po selima i uz pomoć udarnih grupa održano je 50 mitinga. Također je bila onesposobljena za promet cesta Bjelovar – Đurđevac i Novigrad – Bjelovar. Neobično značajan događaj za daljni tijek NOP-a u Podravini pa i sjeverozapadnoj Hrvatskoj predstavljalo je zauzimanje Koprivnice 7. studenog 1943. godine. U gradu i okolici su se nalazile znatne snage u jačini od oko 1500 ustaša, domobrana i žandara. U napadu, koji je počeo 6. studenog oko pola noći, sudjelovali su XXI NO brigada i Kalnički NOP odred dok su XVII brigada, brigada „Braća Radić“, II Moslavačka brigada i Bjelovarski NOP odred davali osiguranje od Bjelovara, Križevaca, Varaždina, Novigrada i dravskog mosta. U žestokoj borbi 7. studenog navečer zauzet je grad, a dio ustaških snaga pružao je žestok otpor u „Danici“ i Čardi, odakle je 8. studenog u 21 sat izvršio prodor u pravcu mađarske granice i uspio izvući veći dio svojih snaga. Ustaška i domobranska posada pretrpjela je velike gubitke u ljudstvu i materijalu. Imali su oko 250 mrtvih i ranjenih te preko 400 zarobljenih vojnika. Gubici partizana bili su 17 mrtvih i 42 ranjena vojnika. Još u tijeku borbe Bjelovarski NOP odred zauzeo je Novigrad. Jedinice hrvatske vojske NDH su same, pod pritiskom partizanskih snaga koje su već prije zauzele Kloštar Podravski (12. XI.), Pitomaču (16. XI.) te 13/14. XI. 1943. godine Ždalu i Golu, povukle iz Đurđevca (31. XII.), čime je cijela Podravina bila zauzeta, a Koprivnica postala centar tzv. „Podravske republike“. 10. studenog na sastanku Štaba 28. divizije NOV donijeta je odluka o osnivanju Komande mjesta Koprivnice na čelu s komandantom Antom Dobrilom Pepom. Dolazi do stvaranja većih partizanskih jedinica, tako je 15. XII. 1943. godine u Malom Pogancu osnovana 32. divizija u čiji je sastav ušla Udarna brigada „Braća Radić“ i brigada „Matija Gubec“ s brojnim stanjem pri osnivanju od 1500 boraca. Po naređenju Vrhvnog i Glavnog štaba Hrvatske, u Rasinji je 19. siječnja 1944. godine osnovan X. Korpus NOVJ (Zagrebački) u čiji su sastav ušle: 32. i 33, divizija, Kalnički, Zagorski i Zagrebački NOP odred, a ukinut Štab II. operativne zone NOV i PO Hrvatske.

1944.

8. veljače 1944.g. počela je ofenziva protiv partizana na Kalniku, Bilogori i Podravini. Vojne snage NDH i njemačka vojska potisnuli su partizanske snage iz Podravine i ponovo uspostavili svoja uporišta u Ludbregu, Koprivnici, Novigradu, Virju, Đurđevcu, Kloštru Podravskom i Pitomači, a u Novigradu su imali posadu od 400 vojnika, koja još djeluje u Novigradu i krajem prosinca 1944. godine.
U to vrijeme od 9. veljače pa sve do kraja 1944. godine, karakterizira prisustvo jakih ustaških snaga u Podravini. Ustaška vlast organizira na terenu oružane formacije (Bijela garda, Narodna obrana i Ustaška milicija) i otvoreno ih uključuje u borbu orotiv NOP-a. Dolaskom ustaške vlasti i vojske u Novigrad dolazi do hapšenja suradnika NOP-a. Tako je ustaška milicija (Bijela garda s Čekadom) 19. i 20. svibnja uhapsila više od 20 ljudi od kojih je svirepo 10 streljano u „Šeljerovom jarku“ iz Novigrada stradali su: Đuro Ljubić (63), Ivan Petroković (50), Jovo Avirović (46), Đuro Keceuš (31), Martin Godek (40), Josip Sabolić (63), Ivan Ledinski (43), Stjepan Hirjan (43), Jovo Đinđić (49) i Ivan Dijaković (54).
Partizanske jedinice 32. i 33. divizije i 17. Udarna brigada koje su u jesen 1943. godine oslobodile Koprivnicu i Ludbreg spremale su se ponovo zauzeti Ludbreg. Napad na Ludbreg počeo je 5/6. srpnja 1944. godine, uz velike gubitke doživio je neuspjeh. 13. srpnja 1944. godine otpočeo je zajednički pothvat njemačkih i oružanih snaga NDH pod nazivom „Rouen“ na područje zapadne Bilogore. U drugoj polovini 1944. godine, rujan – listopad uporište hrvatske vojske NDH u Novigradu branio je brzi sklop PTS (motorizirani bataljun) s više tanketa, kamiona, oklopnih automobila i motocikala s prikolicama, oko 400 ustaša.
Nakon odlaska 32. divizije u Moslavinu na području Kalnika i zapadne Bilogore intezitet borbi znatno se smanjio. Do kraja rujna VI. i X. (Zagrebački) korpus dovršili su prikupljanje snaga na području Podravine, 1. listopada napadaju Pitomaču, a 5/6. napadaju Kloštar Podravski, u isto vrijeme kada 12. divizija napada i zauzima Viroviticu. Kloštar Podravski zauzet je tek nakon zapaljenja mlina u kojem se nalazila ustaška posada. Posada u Pitomači našla se u nezavidnom položaju i vrši proboj prema Podravskim Sesvetama. Na udaru su se našli Đurđevac koji nije bio utvrđen i uporišta u Virju i Novigradu. U Đurđevcu se nalazila XX/V. bojna (V. stajaći djelatni zdrug) i dijelovi XXXVII/V. bojne i dva brdska topa 75 mm; Virje I/V. bojna i 100 pripadnika milicije i Novigradu dijelovi XXXVII/V. bojne. Napad na Đurđevac počeo je 11. listopada u 22 sata. Posada iz Đurđevca nakon izvršenog proboja povlačila se prema Molvama, a I/V. bojna povukla se iz Virja, jedan dio prema Novigradu, a drugi prema Molvama. Napad na uporište Novigrad od strane partizana počeo je 11. listopada u 23 sata. Za napad je bila određena Prva moslovačka NO brigada, a Štab VI. korpusa rasporedio je jedinice u zasjede (Virovitička, 18., Čeoslovačka i Osječka NO brigade i 4. banijska NO brigada). Partizani su napadali Novigrad s tri strane (drugi bataljun s južne strane, prvi s istoka od Virja i treći sa sjevera cestom od Delova). Primicanje drugog bataljuna s južne strane je primijećeno i zbog gubitaka on je povućen iz borbe, a zamijenio ga je I. bataljun 2. moslovačke brigade. Napad III. bataljuna iz Delova bio je oprezniji i on je stigao do željezničke stanice, ali nije išao prema središtu, bojeći se zamke, on se povukao iz stanice. Prvi bataljun iz Virja probio je vanjsku obranu i zauzeo nekoliko otpornih gnijezda. Borbe su trajale do jutra kada su partizani prodrli s istoka i juga do središta, a posada se s organiziranom zaštitom probijala preko Delova i Hlebina za Koprivnicu. III. bataljun partizana zbog oštrog udara i gubitaka povukao se u Delove, gdje su naišli na vatru Banijaca, budući da ih nisu obavijestili. U 12 sati Novigrad je bio zauzet. Napad nije iznenadio posade u uporištima i svi su napadi tijekom noći odbijeni. Posada Novigrada pojačana Brzim sklopom PTS-a i dijelovima posade iz Virja krenula je u proboj između 12 i 13 sati prema Hlebinama. Povlačenje je bilo organizirano i zaštitnice su uspijevale držati jedinice 33. divizije NOVJ na velikom razmaku i bez zastajanja su se probile do sela Delovi. Daljni prodor zaaustavile su jedinice III. brigade 7. banjske divizije kod sela Jeduševac i šume Lug. Posada iz Novigrada Podravskog uspjela se uz velike gubitke prebaciti preko kanala Bistra i oko 14,30 sati okončane su borbe na ovom pravcu. Snage NOVJ imale su 63 poginula, 162 ranjenih i 25 nestalih boraca.
U vrijeme kada su u Podravini bile vođene borbe za Koprivnicu, partizani su u Novigradu hapsili viđenije građane i seljake. Uhapšen je učitelj Stjepan Nikšić iz Novigrada, rođen 25. 12. 1894. godine, učitelj u Novigradu 1921. – 1944. godine. Uhapšen je 15. listopada i odveden u zgradu osnovne škole zajedno sa svećenikom Rudolfom Mikcom. Nakon toga su odvedeni u Miholjanec u štab partizana. Iz Miholjanca su otjerani u Pisanicu i tamo zatvoreni u podrumu. Učitelj i ravnatelj škole Stjepan Nikšić osuđen je 8. studenog od Vojnog suda Komande bjelovarskog područja na kaznu smrti strijeljanjem. Rudolf Mikec, svećenik i ravnatelj župe u Novigradu, rođen 15. travnja 1912. godine u Virju, uhapšen 15. listopada i kao i učitelj Nikšić odveden i zatvoren u podrumu u Pisanici. Iz Pisanice župnik je odveden u Miklouš kod Čazme i zatvoren u svinjcu, gol u gaćama i vezan žicom. 12, studenog župnik je odveden na strijeljanje između Donjeg Miklouša i Samarice. Još ni danas se točno ne zna gdje je grob Rudolfa Mikca. Protiv župnika i učitelja bile su podignute teške optužnice. Teretilo ih se kao suradnike ustaškog pokreta i odgojitelje ustaške mladeži bez ikakvih dokaza o nekom učinjenom zlodjelu ili nekoj zločinačkoj aktivnosti protiv partizana, nikome nisu ništa nažao učinili. Partizani su pokazivali sliku župnika s ustaškom mladeži što je bilo uobičajno u mnogim selima.
Bitka za Koprivnicu.
Jedinice NOVJ VI. i X. (Zagrebačkog) korpusa brzo su se pregrupirale i već su 13. listopada zauzele položaje za napad na Koprivnicu. Snage NOVJ bile su i brojčano i naoružanjem nadmoćnije od posade Koprivnice, raspolagale su s oko 15.000 vojnika i 23 topa različitog kalibra. 32. divizija NOVJ razmještena je zapadno i južno od grada: brigada „Matija Gubec“ zauzela je prostor oko Subotice Podravske – Vinice, a Udarna brigada „Braća Radić“ Stari Grad – Draganovac – Jagnjedovac. Ove brigade trebale su napasti grad sa zapadne i južne strane i probiti se do središta grada – prvi cilj bio je zauzimanje željezničke postaje, Uljarice i po mogućnosti zauzeti hotel „Car“.
7. banijska udarna divizija zauzela je položaje sjeverno i sjeverozapadno od grada do željezničke pruge Koprivnica – Gyékenyes i prostor tvornice „Danica“. 33. divizija NOVJ osigurala je s dvjema brigadama pravac prema Ludbregu, a jednom brigadom pravac prema Križevcima. 40. divizija NOVJ s jednom brigadom zatvarala je pravac Drnje – Torčec – Ungerov mlin – Pustakovac, a jedna brigada bila je u pričuvi u selu Koprivnički Ivanec. 12. Udarna divizija NOVJ nalazila se u selu Koprivnički Bregi. Haubička bitnica razmještena je bila na prostoru između sela Glogovca, Bakovčica i Koprivničkih Bregi. Ustrojen je bio privremeni Operativni štab u koji su ušli načelnik Glavnog štaaba NOV i POH Pavle Jakšić, zapovjednik zbora Mate Jerković te zapovjednik i politički komesar Vlado Matetić i Ivan Šibl.
Ustašku posadu u Koprivnici sačinjavali su : V. stajaći djelatni zdrug koji se sastojao od I., II., VI., VII., XX. i dijelova XXXVII bojne, zatim dijelova Brzog i Oklopnog sklopa I./1. PTS bojne, sveukupno 2000 vojnika. Oko grada bio je podignut sustav kružne obrane, vanjska crta obrane na zapadu išla je nasipom željezničke pruge Koprivnica – Križevci, a na južnoj strani duž potoka Koprivnica. Uz cestu, prugu i potok izgrađeni su bunkeri, a na prostoru obiju ciglana na južnoj strani uspostavljene su istaknute uporišne točke. Crta obrane bila je ojačana minskim poljima i žičanim preprekama. Unutarnju crtu obrane na ulazu u grad iz smjera Križevaca, Ludbrega, Novigrada i Peteranca činili su izgrađeni bunkeri, međusobno povezani rovovima i zaštićeni žicom kroz koju je bila provedena električna struja. Partizanske su postrojbe bile samouvjerene i nisu prikrivale svoje pokrete na položajima za napad pjevalo se: „Paveliću, je l' te mori tuga, ostat ćeš bez ustaškog zdruga“ ili „Od ustaša, od ustaša bit će paprikaša“. Napad je otpočeo topničkom pripremom, a zatim je krenuo i pješački napad 32. divizije. II. brigada „Matija Gubec“ za vrijeme napada na željezničku postaju zadobila je jaku vatru s prostora na gradskom groblju i pretrpjela je velike gubitke. Svi su napadi bili odbijeni. Napad udarne brigade „Braća Radić“ imao je više uspjeha prebacivši se preko potoka Koprivnica, ali ju je zaustavio jedan tenk i odbacio ju je na prvotni položaj. Napad 7. banijske udarne divizije zbog pomrčine je kasnio jedan sat, a izostala je potpora oklopne satnije, čiji tenkovi nedostatkom goriva i tehničkih kvarova nisu krenuli. Bilo je više napada tijekom noći, ali svi su napadi zaustavljeni na žičanim preprekama.
Zapovjednik V. stajaćeg zdruga, ustaški pukovnik Rafael Boban tijekom borbi primijenio je metodu psihološkog ratovanja. On je doveo vojnu glazbu iz Koprivnice i naredio im sviranje iz najviše ugroženih uporišnih točaka. Svirali su koračnice i himne: Svi na vojsku; Mi smo braća; Lička koračnica; Zrinsko – frankopanske; Živila Hrvatska; Triglav; Bog i Hrvati; Splitske kale i druge.
14. listopada u 11 sati obje partizanske brigade 32. divizije ponovo su krenule u napad. Tijekom topničke vatre neki od bunkera su napušteni, ali kad je otpočeo napad pješaštva, posade su ponovo zaposjele bunkere. Napad je odbijen uz osjetne partizanske gubitke. Uslijedio je protunapad usmjeren prema cesti Koprivnica – Križevci i u pravcu Starigradske ceste. Napad 7. banijske udarne divizije uslijedio je od sela Miklinovci (IV. brigada), a III. brigada od pruge duž ceste Koprivnica – Peteranec. Posada iz Koprivnice izvršila je protunapad prema cest Koprivnica – Herešin, uz podršku vatre iz zrakoplova. Uslijed velikih gubitaka brigade 7. banijske udarne divizije povukle su se u selo Herešin, njih je na položajima smijenila Osječka udarna brigada iz sastava 12. divizije i XVIII udarna brigada 40. divizije. U noći s 14. na 15. listopada udarna brigada „Braća Radić“ napala je postave kod Ciglane i na gradskom groblju, a brigada „Matija Gubec“ zbog velikih gubitaka nije išla u napad. U teškoj i krvavoj borbi kod groblja odbijeni su napadi partizanskih jedinica. U ponoć krenule su u napad Osječka i XVIII. udarna brigada. XVIII. udarna brigada napadala je duž ceste Koprivnica – Peteranec. Posade u bunkerima osvjetljavale su tijekom napada područje svjetlećim raketama i paljenjem stogova sijena i unčikovitom vatrom napad je zaustavljen. Osječka udarna brigada napadala je cestom Koprivnica – Novigrad Podravski i uspjela je zauzeti oko 40 kuća na ulazu u grad i odbila napad tenkovima, ali nije uspjela prodrijeti dublje u grad. Kolone jedinica 12. udarne divizije kod Koprivničkih Bregi mitraljirala su dva zrakoplova doletjela iz Zagreba. Ustaška posada Koprivnice je oskudijevala u streljivu i 14. listopada radijskom vezom je zatražena dostava pomoći zračnim putem, ali zbog magle pomoć je dostavljena padobranima, tek 15. listopada. U napadu 15. listopada udarna brigada „Braća Radić“ je uspjela zauzeti zgradu Ciglane. IV. brigada 7. banijske divizije pogotkom iz ručnog bacača uništen je bunker koji je zatvarao prijelaz preko potoka Koprivnice i jedna četa počela je napredovati prema crkvi. Zaleđe IV. brigadi trebala je osigurati III. brigada iz saatava 12. udarne divizije, ali se ova brigada našla na udaru ustaških snaga koje su izvršile protunapad. Kako je potiskivanjem zaprijetilo odsijecanje, brigade su se povukle preko potoka. 16. listopada Osječka udarna brigada trebala je izvršiti prodor u središte grada i tu se spojiti s jedinicama udarne brigade „Braća Radić“, ali partizanske jedinice nisu izvršile napad. XVIII. brigada 40. divizije krenula je u napad iz smjera sela Miklinovec i dio brigade uspio se probiti kroz žičane prepreke, ali je u protu napadu bio odsijećen i uništen. Time je ujedno okončana bitka za Koprivnicu.
Ukupni gubici snaga NOVJ u bici za Koprivnicu iznosili su 400 poginulih i 600 ranjenih boraca. Gubici oružanih snaga NDH prema dnevnom izvješću PTS-a od 19. listopada iznosili su oko 40 poginulih 136 ranjenih, ali bili su nešto i veći, prema podacima Muzeja grada Koprivnice zapovjedništvo grada nakon borbe naručilo je izradu 104 mrtvačka sanduka.
Pored oružane tijekom 1944. godine vodila se intenzivna politička borba u Podravini za svakog čovjeka, za svako mjesto. Početkom prosinca 1944. godine je znatno porastao broj partijskih i skojevskih organizacija, a oko 2000 ljudi stupilo je u to vrijeme s koprivničkog i đurđevačkog kotara u NOV što je omogućilo stvaranje Prve podravske NO brigade „Mihovil Pavlek Miškina“, 18. prosinca 1944. godine u Đurđevcu. Gotovo cjelokupna Podravina našla se pod vlašću i kontrolom ustaške vlasti, a većina rukovodstva Partije i SKOJ-a, te antifašističkih organizacija napustila je zajedno s oko više tisuća ljudi područje ludbreškog, koprivničkog i đurđevačkog kotara, prebacivši se dijelom u Mađarsku, a dijelom u Slavoniju i Vojvodinu u Zbjeg Zagrebačke oblasti. Područjem Podravine krstarilo je oko 10.000 njemačkih, ustaških i domobranskih vojnika. Već početkom 1945. godine organizacije i rukovodstva NOP-a se vraćaju iz zbjegova i djeluju na svojim područjima u Podravini sve do završetka rata.

1945.

Od 1. siječnja 1945. godine na području Podravine nalazili su se dijelovi 1. njemačke kozačke divizije koja je imala 6 pukova s oko 10.000 vojnika. Od jedinica hrvatske vojske NDH u Podravini se nalazila dijelom 1. hrvatska udarna divizija sastavljena od 4 ustaške i 5 domobranskih bojni jačine 6.000, a potom popunom oko 9.500 ljudi, te 5. hrvatska divizija sastavljena od 6 ustaških i 4 domobranska bataljuna (bojne) jačine 5.500 na čelu s ustaškim generalom Rafaelom Bobanom. Ustaške snage u Podravini postavile su sebi svakako za cilj likvidaciju mostobrana CA (Crvene armije) kod Barča, zauzimanje Virovitice i prekidanje veze X. i VI. korpusa s Crvenom armijom u Mađarskoj.
U izvještaju OK KPH Bjelovar Oblasnom komitetu za Zagrebačku oblast od 19. II. 1945. iznijeto je približno brojno stanje na okrugu po kotarevima, uz koje su dati podaci o broju stradalih i iseljenih. Prema tom izvještaju kotar Koprivnica je prije rata brojio 35. 206 ljudi (75% Hrvata, 23% Srba). Do navedenog datuma izginulo je ili iseljno oko 2.500 Srba, oko 1.800 Hrvata, oko 700 Židova i oko 100 Roma. Ukupno je nestalo oko 5.100 ljudi. Kotar Đurđevac je prije rata brojio 60.988 stanovnika, od čega 99% Hrvata i 1% ostalih nacija. Od toga je izginulo ili iseljeno oko 1.350 Hrvata, oko 60 Srba, oko 50 Roma i oko 40 Židova. Ukupno je nestalo oko 1.500 ljudi. Partizanski diverzanti 33. divizije i Kalničkog NOP odreda vršili su niz diverzija u Podravini. Tako je u Koprivnici iznenadno eksplodirao pakleni stroj u pučkoj školi u kojoj su se nalazile uredovnice i skladište II. bojne te stražarna satnija. Tom prilikom poginuo je 1 časnik, 7 dočasnika i 55 vojnika, neki od vojnika bili su iz Novigrada. Uslijed prikupljanja većih partizanskih snaga na prostoru između Koprivnice – Križevaca i Bjelovara izvršene su 25. ožujka pripreme za poduhvat čišćenja terena od partizana, te su toga dana u Novigrad prebačene I. i III. bojna 23. pukovnije. Do sukoba s partizanima je došlo u Topolovcu i Većeslavcu koji su imali navodno 42 mrtva, a ustaški su gubici bili 2 ranjena i jedan mrtav.
12. ožujka OK KPH Bjelovar održao je sastanak kojem je prisustvovao Marko Belinić, član CK KPH. Na sastanku je zaključeno da se prenese na kotarske komitete „kako treba pristupiti zadatku čišćenja zemlje od fašista i njihovih pomagača i da politika prema njima mora biti mnogo odlučnija nego li je to bila do sada“.
U Podravini je bila organizirana milicija po gotovo svim selima, to su u većini bili niži funkcioneri HSS koji su organizirali Mačekovu zaštitu, radi potrebe odbrane sela od „Čerkeza“ i partizana.
Potkraj travnja 1945. godine područje Podravine postaje jedno od poprišta završnih operacija 3. Jugoslavenske armije za istjerivanje njemačkih i ustaških snaga iz sjeverozapadne Hrvatske. Poslije proboja Srijemskog fronta (12. IV. 1945.) pod pritiskom i akcijama 1. i 3. JA iz Slavonije se povukao 34. njemački korpus na obrambene položaje na rijeci Ilovi, a tada se iz Bosne na to područje povukao 21. njemački korpus u sastavu njemačke grupe armije E, na čelu s komandantom Aleksandrom Löhrom. Ispred fronta 3. JA nalazile su se sljedeće njemačko-ustaške snage: U Podravini 15. kozački korpus sa tri divizije oko 15.000 ljudi, na Bilogorskom sektoru ostaci 11. njemačke zrakoplovne pješadijske divizije i 22. njemačke divizije oko 5.000 ljudi i 5. hrvatska divizija oko 5.000 ljudi, ukupno 25.000 ljudi. Tu nisu uračunate posadne i oružničke jedinice. 26. travnja Deseti korpus „Zagrebački“ dobio je zadatak izvršiti proboj fronta na Bilogori, sjevernije od njega nastupale su 36. i 51. vojvođanska divizija, uz desnu obalu Drave nastupao je 13. puk bugarske 11. divizije, a južnije na području Grubišnog Polja nastupale su 12. i 40. divizija. Borbe su se razvile svom žetinom na cijelom frontu, ali su postignuti samo manji lokalni uspjesi. Njemačko-ustaške snage 26. travnja 1945. godine uspostavile su front u srednjoj Podravini na dijagonali od rijeke Drave do Starogradačkog Marofa do Bogaza u Bilogori. 29. travnja partizanske snage Treće armije JA izvele su masovni napad. U noći 29. travnja 5. vojvođanska brigada probila je prvu obrambenu liniju na Otrovanečkom brijegu. Napredovanjem partizanskih snaga 30. travnja zauzeta je Pitomača. Novi front vodio je od Drave (skela za Bukovlje) preko Drenovice, Širina, Severovaca, ceste između Đurđevca i Kalinovca, potoka Čivičevca, glavne ceste i pruge, Kambinice, Budrovca i Vinogradine do Zida. 7. i 12. vojvođanska brigada u 21,30 sati ulaze u grad Đurđevac, napredovanje je zaustavljeno otporom iz Virja na kanalu Hotve. U borbama 1. i 2. svibnja partizanska 51. divizija pretrpjela je gubitke od 34 poginula i 60 ranjenih, približno jednaki gubici nanijeti su i Kozacima. Još za trajanja borbi u Budrovcu, poslijepodne 2. svibnja, pristigla je u Suhu i Sirovu Katalenu 12. divizija JA. Tokom noći 3/4. svibnja njemačko-ustaške snage pvukle su se na novi front kod Koprivnice. Izviđači 7. vojvođanske brigade ušli su u Novigrad Podravski iza ponoći 3/4. svibnja. Posljednja nada da se zaustave partizanske snage JA bila je tzv. „Zvonimirova frontalna linija“. Linija je vodila od Drave kod Botova preko Koprivnice, Križevaca, Vrbovca, Dugog Sela i Velike Gorice do Karlovca. U to vrijeme trupe Crvene armije bile su u Berlinu. Tijekom 4. svibnja 1945. godine partizanske jedinice 51. divizije zauzele su Novigrad Podravski, Plavšinac, Vlaislav, Borovljane, Glogovac, Delove, Jeduševac, Brege, Hlebine i Sigetec.
Bjelovar su partizani zauzeli 4. svibnja u 22 sata. Jedinice 36. divizije JA prije podne 5. svibnja ulaze u Bjelovar, a VI. brigada iste divizije, tog dana u 13,30 sati iznenada upada u Koprivnicu. Njemačko-ustaške snage povlačile su se pred jedinicama 51. i 36. divizije koje su oko 20 sati potpuno zauzele Koprivnicu. Partizanske snage 6. svibnja ulaze u Križevce, a njemačko-ustaške snage 7. svibnja napuštaju Varaždin.
U borbama od 1. do 7. svibnja 1945. godine na području podravskih ratnih kotareva Đurđevac, Koprivnica i Ludbreg 32. partizanska divizija je imala gubitke od 46 mrtvih, 169 ranjenih, dok su njemačko-ustaški gubici iznosili 309 mrtva, 403 ranjena i 69 zarobljenih vojnika. Tijekom rata iz Podravine prema prikupljenim podacima organizacija KPH početkom 1945. godine, iseljeno ili ubijeno 9.147 stanovnika, od čega je bilo 3.910 Srba, 3.617 Hrvata, a ostalo su bili Židovi i Romi.
Zbog stalnih borbi tijekom 1945. godine znatan dio zemlje u Podravini ostao je neobrađen, mnoga sela, posebno na obroncima Kalnika i Bilogore, bila su popaljena, stoka i privredni inventar te žitarice, sjemenje i vino opljačkani, a prometnice, mostovi i pruge razrušeni. Znatan broj suradnika ustaša i obitelji ustaških vojnika, koji su se pred naletom jedinica JA povukli s ustaškom vojskom, počeli su se u svibnju vraćati svojim kućama, koji nisu zaglavili na „križnom putu“, to jest bili su vođeni od jednog do drugog partizanskog logora i iscrpljivani žeđu i glađu, neprestano u pokretu hodajući i stalno batinjani. Mnogi nisu izdržali. Cilj toga puta bili su logori u Srbiji i drugim područjima Jugoslavije, u kojima su Hrvati prisiljavani na mukotrpan rad uz stalna mučenja i ubijanja.
Na terenu Podravine se nalazio još znatan broj ustaških agenata. U Peterancu od kraja 1944. godine nalazio se jedan od centara za njihovu obuku, kako bi nastavili borbu protiv nove vlasti. To su bile oružane grupe tzv. „križari“, od kojih je jedna grupa u to vrijeme djelovala na području đurđevačkog, dvije na području koprivničkog i jedna na području ludbreškog kotara. Oni vrše sabotaže i destabiliziraju novu vlast. Tako su 18. svibnja 1945. godine u Đurđevcu minirali šumariju i jednu seljačku kuću u kojima se nalazilo preko 100 ranjenih boraca, te je od eksplozije stradalo više od polovice ranjenika. Ubrzo je kod Katalene razbijena đurđevačka grupa „križara“, tada je pobijeno i uhvaćeno 18 ustaša. Nešto kasnije uništena je i grupa od 28 „križara“ na koprivničkom kotaru. No borba s pojedinim „križarima“ se nastavila na tom području i sljedećih nekoliko poratnih godina. Na svoja imanja nakon uspostave nove vlasti počeli su se vraćati Srbi protjerani u Srbiju od ustaša 1941. godine, tako je rješavano i pitanje kolonista koje su ustaške vlasti naselile na srpske posjede. Kolonisti su bili svrstani u dvije grupe, onima koji su surađivali s NOP-om ponuđena su konfiscirana imanja pristalica i pobornika ustaške vlasti, a onima koji su surađivali s ustaškom vlašću određeno je da se vrate u krajeve iz kojih su došli, ili da ostanu poljoprivredni radnici, ali svi moraju ranijim vlasnicima vratiti njihove posjede.
Bleiburg
Bleiburg je simbol najvećeg stradanja Hrvata, ali i najvećih zlodjela jugosrpskog nacionalizma, samo zato što su Hrvati i što su živjeli u NDH. Tek nakon pedeset godina otkriva se tragedija koju su počinili partizani i Srbi nad hrvatskim vojnicima i nevinim civilima 15. svibnja 1945. godine.
Povlačenje postrojbi NDH i civila pčelo je od 5. svibnja, kada hrvatske ustaške snage prelaze iz borbenog poretka sa „Zvonimirove linije“ u čisto povlačenje dogovoreno slobodnim prijelazom preko Slovenije. Povlačenje iz Zagreba počelo je 7. svibnja 1945. godine, u Austriju se planiralo doći preko Celja, a zaštitnice povlačenja bile su: za sjevernu kolonu 5. divizija pod zapovjedništvom Rafaela Bobana, za srednju i južnu kolonu dijelovi II. zbora i 3. divizija III. zbora pod zapovjedništvom generala Peričića. Na putu do Celja partizani su povremeno pucnjavom napadali kolone u povlačenju. Od Zidanog Mosta kolone su se kretale u pravcu Celja cestom i željezničkom prugom uz rijeku Savinju. Stigavši do Celja nisu mogli ostati jer su partizanske snage bile okružile grad. Ustaške postrojbe su bile u teškom položaju zbog prisutnosti velikog broja civila, te su teško manevrirali u tijeku iznenadnih napada. Dvije ustaške divizije, 5. i 18. napale su partizane i uspjele ih potisnuti, tako da su time osigurale južnoj koloni s oko 50 tisuća ljudi, odlazak u pravcu Velenje – Šoštanj – Mrežnica – Poljana i koja je nesmetano stigla u Bleiburg. Situacija oko Celja bila je sve kritičnija jer su partizanima stigla pojačanja, a grad je bio prepun raznih vozila i izbjeglica, negdje oko 200 tisuća ljudi. Na periferiji Celja su se vodile neprekidne borbe, i kako su partizani zarobili pojedine grupe, mučili su ih i ubijali. Najveća masovna ubijanja zarobljenika izvršili su partizani u selu Teharju između Šentjura i Celja.
Prva divizija s više kolona izbjeglica 12. svibnja stiže pred Dravograd, vrši proboj i prelazi u Austriju. Zadnji dio južne kolone probio se do Šoštanja u neprestanim borbama imali su velike gubitke i 14. svibnja zbog nedostatka streljiva bili zarobljeni. Velika kolona koja se kretala sjevernije od Slovenj Gradeca stigla je 13. svibnja u dolinu Meže, gdje je zaglavila, jedan dio kolone se okolnim putevima izbjegavajući Dravograd, probio prema Bleiburgu. Dio ustaških jedinica 14. svibnja iznenada odbacuje partizane dolinom Meže preko Ravna i Poljane i tim pravcem izvlače jedan dio zbjega. Južni zbjeg se 15. svibnja kod Slovenj Gradeca probija borbom, ali biva razbijen i zarobljen, preživjeli tvrde da je oko tisuću ljudi bilo odmah strijeljano, a ostali svrstani u još jednu „kolonu smrti“.
Prizor oko dravogradskog mosta pružao je dramatičnu sliku. Most je bio tučen jakom topovskom vatrom Bugara, te vatrom bacača i topova s uzvišenja koje su bili zaposjeli partizani. Bezpomoćna masa zbjega nemilosrdno je masakrirana nalazeći se pred paklenskom vatrom.
Grobnice oko Celja, Maribora, Ljubljane, Kranja i drugih mjesta u Sloveniji pune su hrvatskih rodoljuba. Oni koji nisu tamo ubijeni nastavili su u „kolonama smrti“ na „križnom putu“.
Računa se da je oko 250 – 300.000 izbjeglica u zbjegu što ustaša, ranjenika, civila – žena i djece, uspjelo prijeći u Austriju. Englezi su ih planski smjestili u desetak većih i manjih logora na velikoj zelenoj bleiburškoj livadi koji međusobno nisu bili povezani. Ovi su već 10. svibnja izručili jedan dio vodstva vlade NDH, što je prouzročilo zabunu i očajanje. Od jutra 15. svibnja trajali su pregovori s partizanima i Englezima. Englezi su inzistirali da hrvatske oružane snage polože oružje pred partizanima do 16 sati. General Boban sa svojim postrojbama i dijelom drugih postrojbi izvršio je proboj prema šumi i tako su izvukli žive glave. Oko 16 sati 15. svibnja počelo je nešto nezamislivo. Sa svih strana počeli su pucnjevi iz svih vrsta oružja. Svaki metak našao je neki cilj, mogli su se ćuti zvuci metaka, tutanj aviona, vika, jauci, plač, vrisak nevinog hrvatskog naroda. Bila je to strašna slika na kojoj se moglo vidjeti padanje ljudi i ranjenika, trčanje, panika, livada je bila crvena od krvi. Na zemlji su se previjali ljudi od boli i jada. Strašno. Tko je to preživio, bio je zarobljen i proveden u koloni smrti na „križni put“.
Mnogi koji su preživjeli pokolj kod Bleiburga nisu preživjeli stradanja na „križnom putu“. Na križnom putu ili koloni smrti ustaški vojnici i civili bili su batinjani, iscrpljivani glađu i žeđi, te mučeni, poneki koji su pali od iznemoglosti bili su ubijeni. Tako mučeći pješke su ih vodili od logora do logora u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, sve do Makedonije, gdje su mnogi završili na prisilnom radu.
Kako je to bio organiziran i smišljeni genocid svjedoči i izjava M. Đilasa koji je kasnije napisao: Hrvatska je vojska morala biti pobijena da bi Jugoslavija mogla živjeti. I to je najveća istina jer je osnovni smisao masovnog ubijanja nakon svršetka rata bio u likvidaciji onih snaga koje bi se opirale stvaranju nove Jugoslavije kao srpskog kolonijalnog carstva, što se pokušalo ponovo ponoviti 1991. godine.

Brojne su ljudske žrtve građana općine Novigrad Podravski u II.svjetskom ratu i poslije rata. Na strani NOP-a i kao žrtve fašizma stradalo je 57 osoba. U redovima hrvatske vojske NDH, žrtve raznih križnih puteva – Bleiburg – 70 te stradalnici komunističkog progona neposredno nakon rata – ukupno 176 osoba.

© 2016 Općina Novigrad Podravski. Sva prava pridržana. Design by Georg